Bob Marli (Bob Marley)
Datum rođenja: 6. februar 1945. Mesto rođenja: Nine Mile (Jamajka) Datum smrti: 11. maj 1981. Mesto smrti: Majami Država: Jamajka Uzrok smrti: Tumor (melanom) Zanimanje: Muzičar Žanr: Rege, ska
Robert Nesta „Bob“ Marli (Robert Nesta „Bob“ Marley) je bio jamajkanski pjevač, tekstopisac i gitarista. Rođen je 06. februara 1945. godine na Jamajci, a umro je 11. maja 1981. godine u SAD-u. Bio je gitarista i pjevač za ska, rokstedi i rege bend „Bob Marley & The Wailers“. Marli je najpoznatiji i najcijenjeniji izvođač rege muzike, te ima najveće zasluge za širenje po svijetu jamajkanske muzike kao i Rastafari pokreta. Djetinjstvo Rođen je na farmi svog djeda u selu Devet Milja (Nine Miles) u parohiji Sveta Ana (Saint Anne) na Jamajci. Otac mu se zvao Norval (Norval Sinclair Marley), Jamajčanin, engleskog porijekla, a majka Sedela (Cedella Booker), crnačka djevojka. Roditelji Bob Marlija nikada se nisu vjenčali. Norval je sina vidio samo jednom, jer je napustio Kingston brzo nakon Bobovog rođenja. Umro je 1955. godine. Marlijeva majka udala se za Edvarda Bukera (Edward Booker), američkog državnog službenika. Iz tog braka rođena dva Bobova polubrata: Ričard (Richard) i Antoni (Anthony). Bob Marli je pohađao osnovnu školu u rodnom mjestu. Odrastao je sa majkom, vaspitavan u crnačkom duhu i pod uticajem afričke muzike. Marli i Nevil Livingston (Neville Livingston), kasnije poznat kao Bani Vejler (Bunny Wailer), bili su prijatelji iz djetinjstva u svom selu Devet Milja. Zajedno su počeli svirati u periodu osnovne i srednje škole. Marli je napustio Devet Milja sa svojom majkom kad je imao 12 godina i preselio se u Trenchtown u Kingstonu, gdje je završio srednju školu. Sedela i otac Banija Vejlera imali su zajedničku ćerku koju su nazvali Kludet Perl (Claudette Pearl), koja je bila mlađa sestra Bobu i Baniju. Kada su Marli i Livingston zajedno živjeli u istoj kući u Trenchtownu, njihova muzička istraživanja uključivala su najnovije R & B hitove i novu ska muziku, s američkih radijskih stanica, koje su emitovane na Jamajci. Sa šesnaest godina Bob počinje ostvarivati svoj san da postane muzičar. Muzika je predstavljala i svojevrstan bijeg od siromaštva, kako Bobu, tako i mnogim djevojkama i mladićima na Jamajci. Jedan od tih mladića bio je i Džimi Klif (Jimmy Cliff), koji je sa svojih četrnaest godina već imao par hitova. Džimi je upoznao Boba sa Leslijem Kongom (Leslie Kong), lokalnim producentom. Morao je da prođe audiciju kod Konga, a onda nakon toga, Bob snima svoju prvu pjesmu „Judge Not“. Nakon što mu prve pjesme nisu dobro prošle kod publike, a i producent Kong je odbio da mu plati, Marli raskida ugovor sa ovim producentom. Marli je izjavio da su na njega i njegovu karijeru najviše uticali Markus Gervej (Marcus Garvey) i Hajle Selasi (Haile Selassie).
Karijera
Marli se uskoro našao u vokalnoj grupi s Bani Vejlerom – udaraljke, vokal (1963. – 1974.), Piterom (Peter Tosh) – gitara, klavijature, vokal (1963. – 1974.), Beverlijem Kelsom (Beverley Kelso) – vokal (1963. – 1965.) i Džuniorom (Junior Braithwait) – vokal (1963. – 1964.). Novoformirana grupa zvala se „Vejlers“ („The Wailers“) u čijim pjesmama se osjeća jak prizvuk nostalgije i protesta, koji se povećavao od 1960. godine, kada je Marli pristupio Rastafari pokretu. Bob je bio sve više pod uticajem muzike koju je volio, kao što su pjevači Fets Domino (Antoine Dominique Fats Domino) i Rej Čarls (Ray Charles). U to vreme je počela popularizacija jamajkanske muzike kroz ska scenu. Marli i članovi benda upoznali su producenta Klemeta Doda (Clemet Dodd) za koga snimaju pjesmu „Simmer Down“ i tada postižu dosta dobar uspjeh na Jamajci. Članovi grupe stekli su lokalnu popularnost. Bob je preuzeo ulogu frontmena grupe, jer je bio glavni pisac muzike i tekstova. Uskoro su snimili još par pjesama. Godine 1966. grupa napušta diskografsku kuću i osniva svoju „Vejl n soul“ („Wail n Soul“). Prije nego što im je vlastita diskografska kuća propala, uspjeli su da snime par pjesama kao što su: „Bend Down Low“ i „Mellow Mood“. Bend je bio skoro pred raspadom kada su upoznali Lija Perija (Lee Perry) i onda ponovo kreću sa radom. „Dapei Conquer“, „Soul Rebel“, 400 Years“ i „Small Axe“ su pjesme koje snimaju pomoću Perija. Godine 1970. u bend dolaze novi članovi Aston (Aston Barrett) – bas (1970. – 1981.) i Karlton (Carlton Barrett) – bubnjevi, udaraljke (1970. -1981.). Bend ubrzo napušta Peri. Bob odlazi u London, gde snima „Reggae on Broadway“ za CBS. Ostali članovi benda dolaze u London da pomognu u promociji pjesme, ali vrlo brzo svi ostaju bez novca. Marli odlazi do vlasnika „Ajlend rekorda“ („Island records“) Krisa Blekvela (Chris Blackwell) i sklapa ugovor za album, za koji je trebalo da dobiju kaparu od 8 000 funti, što bi bilo dovoljno da se vrate kući. Po prvi put u istoriji je rege bend izdao album, jer su rege muzičari do tada izdavali samo pojedinačne pjesme i kompilacijske albume. „Catch the Fire“ je naziv prvog rege albuma koji postiže zadovoljavajući uspjeh. U proljeće 1973. godine bend odlazi na turneju u Englesku. Poslije odrađene turneje bend je napustio Bani. Na njegovo mjesto u bend dolazi Džo Higs (Joe Higgs). Nakon toga slijedi američka turneja. Godine 1973. izdaju drugi album „Burning“ sa pjesmama „I Shot the Sheriff“ i „Get Up, Stand Up“. Tada njihova popularnost ubrzano raste. Pjesmu „I Shot the Sheriff“ obradio je Erik Klepton (Eric Clapton). Godine 1975. objavljuju treći album „Natty Dread“ na kome se nalaze uspješne pjesme „No Woman, No Cry“ i „Revolution“. Ubrzo nakon izdavanja albuma bend su napustili Bani i Piter zbog samostalne karijere, te tada mijenjaju ime benda u „Bob Marley & The Wailers“. Novi članovi benda postaju trio pratećih vokala „Aj-Tris“ (Bobova supruga Rita – vokal (1974. – 1981.), Džudi Mouvat (Judy Mowatt) – vokal (1974. – 1981.) i Marša Grifits (Marcia Griffiths) – vokal (1974. – 1981.). Preko ljeta bend u novom sastavu započinje evropsku turneju. Ovi koncerti sa turneje su snimani za „Live“ album, na kome se našla verzija pjesme „No, Woman, no Cry““, koja tada postaje svjetski hit. Godine 1976. objavljen je album „Rastaman Vibration“, čija je popularnost veća nego ikad. Po časopisu „Rolling Stone“ proglašeni su bendom godine. Dana 03. decembra 1976. naoružani ljudi su upali u kuću Boba Marlija i pucali u Boba, Ritu i njihove prijatelje koji su se tamo zadesili, međutim, niko nije poginuo. Dva dana kasnije, bend je održao nastup na „Smile Jamaica“ koncertu, a sljedeći korak im je odlazak na turneju u Englesku gde su snimili album „Exodus“. Kao priznanje njegovog uspješnog rada, Marli dobija prsten Lava Judejskog, koji je nekada nosio car Haile Selasije (bivši etiopski car). Za vrijeme turneje igrajući fudbal, povrijedio je prst (palac) na nozi. Međutim kako se povreda širila ubrzo su doktori zaključili da ima tumor kože melanom. Predložena je amputacija, koja bi mu spasila život, što je Marli odbio, jer takav čin nije bio u skladu sa rastafarijanskom vjerom. Tako bolestan je i dalje snimao. Godine 1978. objavljen album „Kaya“, sa mekšim zvukom u poređenju sa prijašnjim albumima. Na Jamajci je 1978. godine Bob Marli nastupao na koncertu, gdje su se na njegov nagovor predsjednik i vođa opozicije popeli na binu i rukovali. Medalju za mir u Trećem svijetu, od Ujedinjenih nacija, dobija 15. juna 1978. godine. U to vrijeme prvi put je posjetio Afriku, gdje je boravio u Etiopiji i Keniji. Održao je svoje prve koncerte u Africi. Od vlade Zimbabvea dobija poziv da nastupa na proslavi Dana nezavisnosti, što je vrlo rado prihvatio, osjećajući da mu je to najveća počast u životu. Bend je i dalje funkcionisao. Snimili su sljedeće albume: „Babylon by Bus“, (živi album), „Survival“ (1978. godine) i „Uprising“ (1980. godine). Ostali članovi koji su bili sastavni dio benda su: Šeri Smit (Cherry Smith) – prateći vokal (1963. – 1966.); Konstantin Voker (Constantine Walker) – vokal (1966. – 1967.); Erl Lindo (Earl Lindo) – klavijature (1973., 1978. – 1981.); Tajron Davni (Tyrone Downie) – klavijature, udaraljke, potporni vokali (1974. – 1981.); Al Anderson (Al Anderson) – gitara (1974. – 1975., 1978. – 1981.); Elvin Paterson (Alvin Patterson) – udaraljke (1975. – 1981.); Erl Smit (Earl „Chinna“ Smith) -gitara (1975. – 1976.); Donald Kinzi (Donald Kinsey) – gitara (1975. – 1976.) i Marvin (Junior Marvin) – gitara, vokal (1977. – 1981.).
Na američku turneju krenuli su sa Stivijem Vonderom (Stevie Wonder). Tada se Marliju zdravstveno stanje drastično pogoršava. Poslije bostonskog nastupa osjećao se jako loše, pa je sljedeći koncert u Nju Jorku jedva održao. Kada je jutro poslije koncerta otišao na džogiranje u parku, izgubio je svijest i hitno je prevezen u bolnicu. Tamo su mu saopštili da se rak proširio na cijelo tijelo, uz prognoze da mu je ostalo još mjesec dana života. Bob je odlučio da nastavi turneju, ne obazirući se na savjete da treba da se odmara. Međutim, poslije odrađenog koncerta u Pitsburgu, bilo mu je toliko loše da je morao da odustane od turneje. Smještaju ga u bolnicu u Majamiju. 04. novembra 1980. krstio se u Etiopskoj Pravoslavnoj Crkvi. Podvrgao se eksperimentalnom liječenju u Nemačkoj. Tamo je proslavio svoj poslednji, 36. rođendan. Liječenje nije uspjelo, pa mu je posljednja želja bila da umre na Jamajci, ali je stigao samo do Majamija i tamo je umro. Posljednje riječi svom sinu Zigiju (Ziggy) bile su: „Novac ne može kupiti život“. Hiljade ljudi je prisustvovalo njegovoj sahrani 21. maja 1981., a cijeli svijet je bio u žalosti. Grob Bob Marlija nalazi se u njegovom rodnom selu Devet Milja. Jamajkanskim Ordenom časti posthumno je odlikovan.
