Watchmen



Bez mnogo ispraznih predstavljanja i jalovih najava — HBO-ov Watchmen najvažnija je jesenska televizijska premijera. I to iz dva bitna razloga. U vidu ove zamorne i sve odbojnije rascjepkanosti televizijske distribucije, malo što je još uvijek na pouzdanoj i bezvremenskoj razini HBO-a. “To nije televizija, to je HBO.” je od simpatične poštapalice s vremenom i kvalitetom sadržaja postala gotovo činjenično stanje, dok ostali još uvijek pokušavaju uhvatiti korak s kabelskim divom. Ta izvanserijska kvaliteta projekata koju mreža naručuje i emitira najbolje je oružje u borbi s količinom materijala koju ostali nude. Netflix ima brojke na svojoj strani, ali kad čujete onaj “kššššš” pa zborni “oooaaaaaaa” znate da nakon toga nećete gledati smeće. Naravno, ni HBO nije nepogrešiv, ali te greške su rijetke i brzo zaboravljene. I prije nego je ova serija naručena, a i mnogo ranije od Snyderovog filma iz 2009. — adaptacija Moorevog propulzivnog i nevjerojatno cijenjenog stripa zagovarala se samo kad bi završila na HBO-u.

Drugi razlog je povratak Damona Lindelofa na male ekrane. Kao jedan od autora Losta, Lindelof je sredinom dvijetisućitih odnos showrunner-gledatelj iz sjene gikovštine izvukao na svjetlo pop kulture. Svoju depresiju i tjeskobu radeći na Lostu nije imao problema priznati, a vrlo malo je nedostajalo da nakon šest ili sedam epizoda napusti seriju u 2004. Kako je JJ Abrams u to vrijeme bio samo ime na ekranu — Lindelof je u pomoć pozvao Carltona Cusea s kojim je radio na Nashu Bridgesu, a ostalo je povijest. Nakon završetka Losta Lindelof je radio kao “script doctor” na brojnim holivudskim blockbusterima, u srži trijažu na scenarijima visokobudžetnih projekata koje su veliki studiji pokušavali spasiti od propasti. Nažalost, o samim projektima ne znamo mnogo jer je to poslovna tajna, ali na površinu je isplivalo da je Lindelof operirao na Paramountovom “World War Z”. Kasnije se vratio na televiziju i u tri sezone s Tomom Perottom napisao jednu od najboljih serija desetljeća — The Leftovers.

Projekt poput ovoga nikad neće zadovoljiti sve gledatelje. U osnovi ovdje imate dva ili tri tipa navedenih. Prvi, oni koji djelo Alana Morrea i Davea Gibbonsa smatraju svojevrsnim Svetim pismom, i koji su vrlo vjerojatno već počeli kopati grob autorima serije. Drugi, oni koji su čitali i nije ih previše briga, i treći, oni koji površno ili uopće ne znaju predložak iz kojeg se stvarala serija. No, prije nego što uopće počnemo, važno je spomenuti da sama serija nema namjeru voditi svoje gledatelje za ručicu. Watchmen se može gledati bez čitanja Moorevog “grafičkog romana”, ali apsolutno je neophodno poznavati predložak. Štoviše — uvjeren sam da je opsežno i gotovo intimno poznavanje predloška preduvjet kako biste mogli shvatiti što se događa. I zaboravite film iz 2009. – HBO-ov Watchmen oslanja se na roman.

Trideset godina nakon događaja s kraja Moorevog i Gibbonsovog izvornika, i dalje smještena u alternativnu, ali suvremenu stvarnost, Watchmen je priča o novim maskiranim pripadnicima policije i ekstremistima koji svojim militantnim stavovima i djelima žele uništiti sve one koji ne dijele njihova uvjerenja. Postavljena u Tulsi u Oklahomi, priča prati Angelu Abar (Regina King), detektivku lokalne policije. Policija skriva svoja lica žutim maskama od vrata do očiju, a detektivi, uključujući Angelu, imaju malo više slobode izabrati svoje “kostime”. Šef policije Judd Crawford (Don Johnson) jedini je koji ne nosi masku, a najkreativniji među njima svakako je Looking Glass (Tim Blake Nelson) koji preko lica nosi reflektirajuću krpu koju vrlo često briše da zadrži svoj sjaj. U jednoj od scena u prvoj epizodi šefu Crawfordu maska na licu detektiva služi i kao ogledalo uz pomoć kojeg veže kravatu. Osim što je pripadnicima zakona dopušteno, zapravo neophodno, skrivati svoje identitete — oni se također taje drugim poslovima. Angela je pekarica na svom drugom poslu, ali njezin muž zna čime se zapravo bavi. Pored policijske istrage koju pratimo u Tulsi, Watchmen paralelno prati i ostarjelog lorda britanskog dvorca (Jeremy Irons) u naizgled potpuno nepovezanoj priči. Svaka od epizoda (*HBO nam je na uvid dao šest od devet epizoda prve sezone*) odluta i zaluta u kratke vinjete o tome što se događa u dvorcu. HBO je ljubazno zamolio da ne otkrivamo previše radnje, ali fascinantno je pratiti Ironsa u scenama koje su istovremeno vrlo neobične, ali i sasvim prizemne. Kasnije epizode predstavit će i Laurie Blake (Jean Smart) kao agenticu FBI-ja koja pomaže policijskoj istrazi u Tulsi, ali i nekoliko iznenađenja koja nećemo kvariti.

Zanimljiv je ovo pristup autorskog tima koji svakom epizodom polako otkriva iznenađenja, ali pritom ne radi nikakav kompromis koji bi ugrozio viziju ovog nastavka. Jer HBO-ov Watchmen jest nastavak — ovo je serija koja se uvelike referira i nadovezuje na predložak, ali istovremeno premješta radnju iz New Yorka u selendru Oklahome u kojoj gledamo kako su događaji od prije trideset godina utjecali na obične ljude. Odlična je to ekspanzija materijala koji je prožvakan i izlizan, ali svejedno izniman, kreativan, autentičan i bezvremen. Teško je to gledati iz današnje perspektive u kojem svaki drugi superherojski “strip” ili “grafički roman” igra na kartu dekonstrukcije svojih junaka, ali Moore i Gibbons su prvi pokušali demistificirati i reinterpretirati superjunake putem subverzije očekivanja.

Zato je prilično nezahvalno, ali i iznimno hrabro pokušati to isto napraviti, ali s tridesetogodišnjim odmakom, i to ovaj put na televiziji. Watchmen ne pomaže novim gledateljima, ali ako vas uvuče u svoj svijet teško ćete se moći iskopati. Nemoguće je u ovakav projekt ne ući s bar nekakvim očekivanjima, ali serija ih prilično dobro ruši. I čitatelji stripa mogli bi biti iznenađeni neobičnom atmosferom i dinamikom i gotovo teatralnom estetikom serije. Svaka epizoda izbacit će vas iz ravnoteže barem nekim svojim dijelom, a taj balans između raznih komponenti serije tražit će i određenu prilagodbu.

“What the fuck?!” krajem druge epizode dere se glavna junakinja serije Angela, u sceni u kojoj je namjera izazvati jednake osjećaje kod gledatelja. Jedna od glavnih želja autora serije bila je poljuljati uvjerenja i naučena znanja i mislim da je to izvedeno prilično dobro. Nemoguće je i ne spomenuti sintetički, umjetni, hladni i distancirani soundtrack koji zuji, bruji, tutnja i lupa raznim zvukovima sint-klavijatura, distorziranih gitara i elektronskih bubnjeva. Trent Reznor i Atticus Ross napravili su nekakvu mješavinu između “The Social Network” i “Blade Runnera” s prstohvatom zvukova treće sezone Twin Peaksa i tik-tok kucanjem mehaničkog sata.

Watchmen je nevjerojatan, ne funkcionira baš sve u potpunosti, ali odvažna je to i neustrašivo beskompromisna vizija autora koji su se disciplinirano i dostojanstveno prihvatili riskantnog posla. Apsurdno je raspravljati je li nam ovo trebalo — svaku priču koju se ovako savjesno i samouvjereno ispriča važno je na koncu i ispričati. Na nama je sad da o njoj lamentiramo, polemiziramo i trkeljamo. U još jednom namigivanju publici sredinom pete epizode, kad konačno pomislite da ste pohvatali konce, jedan lik drugome pojašnjava: “Come on, where’s the originality in that? No, we’re going to do something new.” I stvarno jesu.

Watchmen (“Čuvari”) svoju premijeru imaju 21. oktobra u 03:00 na HBO GO-u, a u 20:00 emitirat će se na HBO-u.