Vojislav Vučković

VOJISLAV VUČKOVIĆ 1910-1942 bio je muzikolog, kompozitor i dirigent. Pre svega intelektualac široke opšte kulture i prefinjenog senzibiliteta. Nije odbacivao tradicionalne muzičke vrednosti. U periodu provedenom u Pragu usvaja ideologiju marksizma koja prožima čitavu njegovu delatnost. Avangardna ideologija i avangardna umetnost se kod njega prožimaju. Godine 1934 dolazi iz Praga u Beograd i društveno-politički se angažuje povezujući to sa muzičkom delatnošću. Naročito su važna njegova predavanja u muzičkom časopisu KNU i na Radio Beogradu gde je tumačio muziku na principima materijalističke estetike. Pred II svetski rat morao je da radi ilegalno pod okupacijom Jugoslavije sve do ’42 kad je sa ženom stradao od fašističke specijalne policije.

Njegov početnički, samostalni rad, 2 impresionističke minijature, svita za klavir ’Peron’ naveo je Milojevića da mu predloži studije u Pragu. Taj grad je njemu kompleksno odgovorio na pitanje muzičkog profesionalizma. Studira najpre kod Karela a zatim na Majstorskoj školi kod Suka. Za vreme studija u Pragu i neposredno posle toga utiče na njega ekspresionizam, atonalnost, atematizam. Osećaju se uticaji Habe i Šenberga. Kontakt sa Habom ga približava pokretu ¼ tonske muzike. Bio je opčinjen smelom inovatorskom ličnošću Habe, njegovim sistemom i idejama. Tako komponuje ¼ tonski trio za 2 klarineta i klavir koji je izgubljen. Iz tog perioda je i mala svita za klavir, hindemitovski objektivizirana polifonija. Njegova rana dela, iz doba studija u Pragu su Prva simfonija, Gudački kvartet (ekspresionističko delo ali sa jasnim tragovima tradicije) i hor ’Podne’ na stihove M Vučkovića, i neposredno posle toga kroz dve pesme prikazuje tendencije levog krila evropske moderne između ratova koje karakteriše pretežno expresionistički, atonalni i koloristički suv, polifoni crtež, pretežno antiromantičan, hindemitovski obojen. Ponekad primenjuje atematsku konstrukciju forme koja ukazuje na uticaje Habe i Šenberga. Tih godina Vučković počinje i svoju obimnu muzikološku, kritičarsku i publicističku delatnost. Kada je njegovo opredeljenje bilo sasvim radikalno konstatovao je da su sve mogućnosti iscrpljene, da je dalja deformacija deformacije nemoguća i da je rešenje samo u obnovi folklora u neoklasicizmu i u orijentaciji ili u daljem proširenju ¼ tonskog sistema. I simfonija, gudački kvartet i hor Podne su priprema za čistu ekspresionističku etapu. Za razliku od Logara i Rajičića ne polazi od romantizma ali pravi neku vrstu sinteze romantizma i Habinog muzičkog jezika. Vučkovićeva radikalnost opada od Male svite do I simfonije a već se u Beogradu maksimalno afirmisala i zaoštrila.

’Čelik se topi’ je recitacioni hor sa orkestrom uz socijalnu sadržinu teksta. Predstavlja zaoštravanje Vučkovićevih studentskih ekspresionističkih stavova, dosledni atematizam, opori harmonski jezik, bez asocijacije na tonalno mišljenje, nervozan ritam, promenljiv tempo. Muzički ekspresionizam povezan je sa socijalnom sadržinom teksta a odnosi se na kamernu pratnju hora.

Zatim zaoštrava sve elemente svog ekspresionizma u dve solo pesme Protivnosti i Golubovi na kineske tekstove za sopran i duvački trio (klarinet, fagot i obou). Tu se vidi njegov sublimisani avangardizam kroz iskidane ritmove i izlomljene melodijske pokrete u vokalnoj deonici, oštre atonalne sukobe linearno vođenih instrumentalnih deonica. Ansambl je ekspresionistički, hladan, objektivan zvuk fagota, oboe i klarineta. Svaka pesma ima niz vrhunaca tipičnih za ekspresionizam, četiri ravnopravne linije, instrumenti u registrima koji u ranijoj literaturi nisu važili za najpogodnije, atematizam, elementi Šenbergovog ekspresionizma iz predodekafonske faze (linearno uslovljena atonalnost). Jedno je od najboljih dela našeg predratnog ekspresionizma, srodno sa Šenbergovim delom Pjero mesečar. Ritam je u Protivnosti najinteresantniji pored velikih skokova i disonantnih intervala na promenljivom ritmu. Muzička reč je, kao kod Šenberga, prenaglašena reč; ta poludeklamacija u vokalnoj deonici preneta je u instrumentalnu melodiku, blisku promenljivoj i pokretljivoj ritmici reči nepravilne akcentacije. Nema melodijske i harmonske periodičnosti, jedino izvesna ponavljanja tonova u melodijskoj funkciji deluju poput oslonca, ’mala ostinata’, privremene tonike. Iako je to bilo novo i šokantno za srpsku muzičku sredinu vrlo je dobro primljeno i kod publike i kritike.
Pred rat Vučković završava još nekoliko kompozicija većeg obima:

simfonijska poema ’Ozareni put’ - antiteza njegove avangarde, pravi zaokret prema realizmu, svečana i harmonski jasna

balet ’Čovek koji je ukrao Sunce’ gde je prvi čin je ostao u klavirskoj skici. Fantastika bajke simbolizuje slom Starog sveta

simfonijska slika ’Ali Binak’ pretstavlja uvodnu orkestarsku muzika za neostvareni ciklus pesama na tekst Radovana Zogovića.

gudački kvartet je ekspresionističko delo ali sa tragovima tradiciomalizma. Za razliku od atematičnog duvačkog kvinteta Marićeve ovo delo je formalno klasičnije ali je polifonija tematike expresionistička po horizontali, vertikali i atonalnoj harmoniji. Očigledna je linearnost i disonantna vertikala.

Zaveštanje Musorgskog- kratko delo za gudački orkestar, izgrađeno na osnovu motiva iz Borisa Godunova. Ovo pretstavlja Vučkovićevu prekretnicu ka realizmu.
Pod uticajem folklora piše i horske kompozicije ’Prva rukovet’ i ’Nadžnjeva se’ za mešoviti hor. I rukovet za mešoviti hor nastala u svesnom osloncu na Mokranjca, sastavljena je od pet makedonskih pesama.

Bolnica u julskom jutru je poema za bariton i orkestar na tekst Zogovića.

I simfonija obeležava kraj studija kod Suka. Ima tri stava, nema nekontrolisanih emotivnih izliva, nije romantičarski osećajna. Ovo delo je između neoklasicizma i ekspresionizma po antiromantičarskoj objektivnosti izraza i po tome što polifonija dominira nad zvučnošću i bojom.

II simfonija, nedovršena od ukupno tri, ima uprošćen muzički jezik i programsku sadržinu ratnih događaja. Uradio je skicu dela i instrumentirao I stav i početak II. Bacio se na komponovajne Herojskog oratorijuma za mešoviti hor, soliste i orkestar ali ga zatiče smrt pa oba dela ostaju nedovršena. Tekst je kombinovan iz odlomaka narodne pesme Početak bune protiv dahija i Njegoševog Gorskog vijenca. I stav je posle rata bio izvođen u Radio Beogradu kao posebno delo pod nazivom Poraz. Posvetio ga je svojoj majci. Programski sadržaj evocira rat, borbu, veru u pobedu. Delo je u preglednom i relativno uprošćenom muzičkom jeziku koji je karakterističan za njegov pozni period.

Pored II simfonije, najuspelija je simfonijska poema ’Bure-Vesnik’, 1940 inspirisana istoimenom poemom Maksima Gorkog. To nije samo poetska vizija revolucije već i aktuelni politički poklič. Napisao je doktorat ’Muzika kao sredstvo propagande’, brojne členke i kritike.

Izvor: Muzička centrala