Šajkača

Šajkača je vrsta kape od materijala šajak. Šajkača je srpska nacionalna, izvorno vojnička
kapa, koju nose seljani iz centralne Srbije i danas u svakodnevnom životu. Materijal „šajak“
se pravi od vune te je zgodna za nošenje i leti i zimi jer drži konstantnu temperaturu glave.
Zimi, bočne strane šajkače mogu i da se spuste na uši. Zgodno se i savija, te se može nositi
i ispod naramenjače ili za opasačem.

Najčešće je sivomaslinaste boje, što asocira na vojsku, ali može biti i drugih boja, plava,
ili teget.

Istorija

Uvođenje svakodnevne odeće kao opšte uniforme [1] donelo je neke nove oblike i delove odeće
koji će u potonjim vremenima postati sinonim srpske uniforme. Kao pokrivalo glave uvedena je
šajkaška kapa po uzoru na svakodnevnu kapu šajkaškog, graničarskog bataljona austrijske vojske
– koja je dobila naziv „šajkača“ i koja će posle srpsko-turskih ratova postati nacionalna kapa
srpskog naroda. Jedan dokument o bekstvu vojnika iz jedinice iz 1865. godine i fotografija
bugarskih legionara na školovanju u Srbiji iz 1868. svedoče da je u upotrebi bila i pre
donošenja propisa 1870. godine. Postoji legenda da je šajkača dobila naziv po ruskoj reči
za pticu galeb ("čajka")jer svojim izgledom spreda podseća na galeba u letu. Vojnici i niži
činovi svih rodova oružja (osim žandarmerije) kao i starešine narodne vojske nosili su
suro-plavu kapu bez ispuske, po formi vrlo sličnu graničarskoj kapi , postavljenu belim
platnom. Obična kapa oficira bila je od ugasito plave čoje sa pravim suncobranom, po obliku
nalik francuskoj kapi – kepiju. U naokolo po sredini kape išla su dva zlatna ili srebrna
širitića za više i jedan za niže oficire. Temeno polje bilo je spojeno sa donjim delom kape
do horizontalnih širitića, jednim zlatnim ili srebrnim gajtanom po šavovima sa sve četiri
strane. Na temenu je bila izvezena šara u obliku dvostrukog (osmoeliptičnog) krsta zlatnim
ili srebrnim širitom prema boji dugmadi na gunjiću ili mundiru. Na prednjoj strani oficiri
nose trobojnu kokardu sa početnim slovima imena i prezimena vladajućeg knjaza.

Šajkača po uredbi iz 1896. je tamno plava (i danas se viđa u toj boji kao deo narodne nošnje),
a po uredbi iz 1908. Srpska vojska uvodi među prvima u Evropi zaštitnu sivo-maslinastu pohodnu
uniformu, čiji je šajkača sastavni deo.

Posle Prvog svetskog rata Šajkača je kao sastavni deo vojničke uniforme korišćena i u
Jugoslovenskoj vojsci. Nakon Aprilskog sloma Kraljevine Jugoslavije, šajkaču kao kapu nose
pripadnici oba antifašistička pokreta - Jugoslovenska vojska u otadžbini i Narodnooslobodilačka
vojska Jugoslavije. Uniforme predratne Jugoslovenske vojske korišćene su tokom rata i od strane
kvinsliških formacija - SDS i SDK.

Šajkača je kao deo uniforme, posle Drugog svetskog rata, u Jugoslovenskoj armiji zamenjena
titovkom koja je tokom rata favorizovana od strane Partizanskog pokreta.

Tokom ratova na području bivše Jugoslavije mnogi srpski dobrovoljci i pripadnici paravojnih
formacija nose šajkače, a u vojsci Republike Srpske je korišćena kao sastavni deo oficirske
uniforme u maskirnom dezenu.

Prema tome, Srbi su u svoju nošnju uvrstili vojničku kapu, a ne obrnuto. Zanimljiva je i
priča o pandanu šajkače - titovki. Ona je uzeta od sovjeta koji su je zvali pilotka. Ono što
malo ljudi zna, to je da je pilotka izvorno bila kapa za pilote Carske Rusije i uvedena je
1917 (crne boje, od kadife, sa srebrnim trakama na temenu). Kao i šajkaču, jedni su je
izmislili a drugi proslavili.

Vikipedija