Zimska rezidba vinove loze jedan je od najvažnijih parametara za postizanje dužeg životnog veka vinove loze.

Vinova loza, baš kao i druge višegodišnje kulture, ima nadzemni i podzemni deo. Životni uslovi nad zemljom i u zemljišti nisu jednaki, odnosno jako se razlikuju. Može se reći da je vinova loza "komplikovan“ i vešto združen sistem, koji zavisi od brojnih uslova, ujedno i vrlo prilagodiv. U lošije održavanim vinogradima uginuće nastaje već u 25. godini, dok se najbolje održavana vinova loza vrlo uspešno koristi i više od 60 godina.

Zimska rezidba vinove loze jedan je od najvažnijih parametara za postizanje dužeg životnog veka vinove loze. Pored toga, potreban je život u ne previše ekstremnoj klimi, uz dobro tj. optimalno snabdevanje hranivima i uz obilje kiseonika.

Ranijom zimskom rezidbom vinove loze utiče se na ranije kretanje vegetacije, zbog toga što se ukupna količina hranjivih sokova iz korena različito raspoređuje po pojedinom pupoljku. Na neorezanoj lozi broj pupoljaka je mnogostruko veći od njihovog broja na orezanom čokotu. Svaki pupoljak neorezanoga čokota dobija manju, dok pupoljak na orezanom čokotu, nakon rezidbe, trajno dobija veću količinu (odozdo prema gore) hranjivih sokova.

Mesec dana kasnije rezidbe odgađa buđenje pupoljaka za otprilike 1-2 dana. U slučaju pojave kasnih prolećnih mrazova, odgađanje početka zimske rezidbe vinove loze je jako korisna.

Otpornost na izmrzavanje
Mali vinogradari, nasuprot velikima, mogu početi sa rezidbom vinove loze krajem zime (kraj februara ili početak marta), sa planiranim završetkom svakako pre 15. marta, za prosečnu godinu. Povećana hladnoća tokom zime te rokove završetka zimske rezidbe mogu odgoditi još za nedelju ili dve, bez negativnih posledica.

Treba znati da pupoljci vinove loze značajno stradaju već na temperaturama nižim od -18ºC, zavisno od otpornosti pojedine sorte vinove loze na izmrzavanje, njenu kondiciji, iscrpljenost poslednjim rodom, trajnijim gladovanjem ili višegodišnjim iscrpljivanjem preobilnim rodom. Takozvano "staro drvo“ vinove loze strada na -22ºC do -24ºC.

Otpornost na izmrzavanje zavisi i od trajanja jako niskih temperatura, vlazi vazduha i pojavi vetra. Tako će npr. više stradati vinova loza izložena četiri uzastopna dana temperaturama nižim od -16 ºC, nego ista izložena temperaturi od -21 ºC u trajanju od pet ili osam sati. Povećana vlaga vazduha povećava štete na niskim temperaturama, jer je voda dobar provodnik toplote, ali i hladnoće. Isto tako, jak, hladan severni vetar, u uslovima ekstremno niskih zimskih temperatura, može još dodatno povećati oštećenje.

Najpre se orezuju otpornije sorte: traminac, rajnski rizling, pino beli, pino crni, kaberne sovinjon, prvo na najvišim pozicijama vinograda. Suprotno od toga, čokoti u dolini ili u depresijama orezuju se poslednji. Ako se ne zna koja je sorta otpornija, generalno je pravilo da sorte sa sitnijim grozdovima puno bolje podnose hladnoću i izmrzavanje od onih sa krupnim ili krupnijim grozdovima.

Kako izbeći pogubne štete?
Na područjima sa lakom teksturom zemljišta, poput lesa na pescima ili tlima sa manjom specifičnom težinom, u jesen je dobrodošla mera "nagrtanja" zemlje na deblo čokota. Ponegde, na pozicijama s učestalim štetama od izmrzavanja, jednogodišnji lastari se tokom zimske rezidbe uopšte ne prikraćuju ili se prikraćuju vrlo malo. Zbog "terminalnog rasta" oni se ne povijaju, sve do prestanka uslova za prolećno izmrzavanje. Najpre "poteraju" i zazelene samo vrhovi tako ostavljenih dugih lastara, pa, ako tî vršni pupoljci i stradaju od prolećnog mraza, nije šteta, jer se prikraćivanje na željeni broj pupoljaka na lastarima ionako obavi nakon njihovog povijanja.


Pogubne štete od izmrzavanja mogu se izbeći:

sadnjom otpornijih kultivara vinove loze;
sadnjom na veću nadmorsku visinu (sa dovoljnom inklinacijom, koja omogućava "otklizavanje" mase hladnog vazduha nizbrdo);
brigom o dobroj kondiciji čokota (umerenim đubrenjem azotnim šubrivima, kao i dobrom snabdevenošću čokota kalijumom);
izbegavanjem preopterećenja čokota neprirodno velikim rodom;
sadnjom u "topla zemljišta", sa povećanim sadržajem skeletne ili skeletoidne frakcije;
izbegavanjem sadnje u udoline, jarke i depresije;
sadnjom u skladu sa stručnim savetima savetodavaca.